Nikolina, šta je perspektivnije pisanje poezije ili romana? Da li misliš da dolazi do zasićenja u oblasti poezije?
Koliko god mi bila draga poezija, ipak vučem na stranu da je perspektivnije pisanje romana. Roman je priča, te kao i svaka priča, vrlo lako se može podijelit na dijelove: početak, radnju, nekakav vrhunac, te kraj. Naravno, roman može biti i iz nekoliko dijelova, ali opet se više-manje ta formula zadržava. Ono što sam primjetila tokom svog kratkog vremena na ovoj nam Zemljici je da na kraju dana volimo priče, koje mogu biti i u snimanom formatu (kao filmovi i serije), mogu biti na kazališnim daskama, te u pisanom obliku, kao, najčešće kao romani. Vjerujem da upravo to zapravo vuče ljude više k romanima uz mnogobrojne likove s kojima se možemo poistovjetiti. Iako i sama više pišem poeziju nego neki drugi oblik izražaja, najveći broj knjiga u mojoj vlastitoj knjižnici također čine romani. Što se poezije tiče, mislim da mnogim ljudima teško pada iščitavanje svih slojeva što ona može sadržavati te je zbog kraće forme neprivlačna jer se ne mogu u nju vremenski zadubiti kao sa romanom. Do zasićenja sa poezijom je moralo doći, jer je bilo pitanje vremena. Poezija, kao jedna od podvrsta umjetnosti, mora istrajati u cilju umjetnosti: ne da je lijepa, jer je ljepota isključivo subjektivan pojam. Poezija mora biti iskrena, mora nas začuditi, pokazati nam nešto obično nekim drugim očima i doprijeti do nas. Veliki razlog zašto ne čitam previše današnju poeziju je zato što, iako se trudi biti originalna, nedostaje joj dobrim dijelom neka vrsta iskrenosti i čuđenja. Originalnost uopće po meni nije problem, jer da je, ljubavne pjesme bi odavno izumrle. Kad malo razmislim, primjer ljubavne poezije je savršen za ovaj odgovor: svatko voli i pokazuje ljubav na svoj način, samo je li svaka ljubav iskrena?
Nikolina Gunj, pesnikinja
Kakva je situacija u Hrvatskoj na književnom tržištu?
Hrvatsko književno tržište je po meni dosta propatilo propašću našeg najvećeg izdavača Algoritma. Najveći broj knjižara, a i prijevoda je držao, pored Školske knjige, upravo Algoritam. Također, u Hrvatskoj je veliki problem činjenica da se kupovina knjiga dobrim dijelom smatra luksuzom jer su izrazito skupe. Uzmimo na primjer trilogiju Igre gladi spisateljice Suzanne Collins: prvi dio trilogije u Hrvatskoj u novoj nakladi od Profila doći će vas u knjižari 119,00 kn. S druge strane, u knjižarama u Srbiji, u nakladi Vulkana, ta ista knjiga dođe oko 50,00 kn (799,99 dinara). Isto tako, osim ako nije u pitanju nije neka rasprodaja, sajam knjiga ili second-hand kupovina knjige, poeziju će te rijetko naći ispod 100,00kn. Vjerujem da su knjige pristupačnije da bi imali puno veći broj čitatelja, a samim time i veći broj autora i autorica.
Kada si počela da pišeš svoju pesničku priču? Šta te motivisalo?
Što se tiče mojih prvih pesničkih koraka, on su se pojavili u višim razredima osnovne škole nakon rastave roditelja koja me je jako pogodila. Kako sam zbog selidbe i zbog ulaska u novu školu i novo društvo bila pod velikom količinom stresa, upravo mi je poezija postala najjačim i najboljim prijateljem jer je služila kao moj ispušni ventil za moje emocije. Vremenom se ona počela razvijati i poboljšavati, te je od onog što ja ni ne bi zvala poezijom već ''vrištanjem'' počela pomalo i ličiti na poeziju. Rijetko kad imam motivaciju za pisanje, što je dobrim dijelom razlog zašto se ne usuđujem pisati nešto dulje od pripovjetke ili poeme jer znam da neću imati motivacije da nastavim pisati i širiti to djelo. Više preferiram pisati kada me ponese neki osjećaj, neka vijest ili pročitam/vidim neko djelo te mnoga moja djela, pogotovo poezija, su dobrim dijelom moj pogled na neki događaj ili nešto što mi se dogodilo. Nikad mi nije išlo pričanje o vlastitim osjećajima, ali mi pisanje pomaže da prevaziđem taj hendikep. Također, u zadnje vrijeme me dosta motiviraju da više pišem dvojica prijatelja s kojima ponekad razmjenjujem pjesme i priče te si tako obostrano pomažemo.
Da li ti poezija pomaže da prevaziđeš sumorne slike današnjice, napuštene, kuće, decu ostavljenu pokraj puta? To je tvoja uspomena koju beležiš kao opomenu? Šta bi još osim napuštenosti i površnosti smestila u bolesti današnjice?
Kao što sam navela u prethodnom odgovoru, poezija je moj ispušni ventil. Isključivo poezija. Upravo mi ona pomaže da ne otupim potpuno na današnjicu: svijetu 21. stoljeća, gde nema dana kada cijeli svijet miruje i skupa podijeli jelo; ovo je svijet beskrajnih ratova, gladi, samoće i bola gde nam je sve to servirano kao desert nakon ručka zahvaljujući medijima. Pesma Uspomena je upravo jedan od mojih odgovora dijelomica na medije. Ne želim negirati da postoji zlo u svijetu, čak štaviše, smatram da ga se što više treba isticati jer ne si ne bi smijeli dopustiti da ignoriramo takve stvari i da smatramo da će se same od sebe popraviti, ali opet ne želim ni da se zaboravi i da ovaj svijet isto tako nije samo okrutan, već i da je predivan. Mi smo sada tu i moramo ustrajati da pomognemo drugima i da skupa gradimo neki bolji svijet da nekom budućem uspomene ne budu bolne, već pune krošanja jabuka i zvijezda. Moja opomena srećom još nije ispisana jer volim davati druge prilike svima, pa tako i našem društvu. Najveću bolest današnjeg društva smatram pasivnost i gledanje u drugu stranu umjesto da se nešto ispravi i dovede u red.
Da li planiraš da uskoro objaviš zbirku pesama ili pripovetki? Kojom tematikom se baviš u pripovetkama?
Voljela bih vrlo rado objaviti oboje kao skupni rad, znači zbirku i poezije i pripovjetki jer sam primjetila da imam dosta djela koja se lijepo podudaraju tematikom i tehnikom pisanja pa bi mogla činiti lijepu kompoziciju. Nema neke određene tematike kojom se vodim kada pišem pripovjetke, ali možda bi se mogle okupiti pod cjelinu da volim pisati o životima običnih ljudi u čemu mi je bila velika inspiracija Enciklopedija mrtvih od Danila Kiša, knjiga koju sam jednom pročitala u srednjoj školi i koju od tada ne mogu nikako ponovno nabaviti.
Da li je umetnik taj koji treba da osvešćuje ili je onaj koji iz nekih razloga ume i da zataška društvene činjenice?
Zavisi o kojim društvanim činjenicama pričamo. Naravno, ukoliko su to neki fenomeni, društveni problemi, smatram da bi ih se trebalo isticati. Odličan primjer toga mi je pjesma Vagonaši od Dobriše Cesarića, koja na jedan izuzetno jednostavan način izražavanja prenosi snažnu poruku o društvenoj nepravdi. Snažna, iskrena i emotivna je to poezija, koja ne zazire da prstom upre u problem, ali nas ujedno ne ostavlja ravnodušnima i čini nas empatičnima prema onima što trpe tu nepravdu. Zataškavanje bilo čega, pa čak i društvenih činjenica, smatram pomalo nebuloznim, maglovitim. Osnovna misao teorije o društvenim činjenicama je da pojedincem upravlja društvo, društvene norme. S druge strane, društvo je sačinjeno od poveće količine pojedinaca. Naša moralnost, viđenje i razumijevanje svijeta će uvijek biti velikim dijelom takvo zahvaljujući društvom u kojem smo mi odrasli, našoj obitelji, našim prijateljima, socijalnim i ekonomskim okolnostima koje smo kao lutrijom dobili. Ipak, po meni je suludo gledati na to da nam je prema društvenim činjenicama naš život već predodređen i smatram da je na samom pojedincu da nađe svoj put, a uz to će mu zasigurno pripomoći svaka grana umjetnosti da proširi svoje horizonte.
Za kraj, tri pesme Nikoline Gunj
USPOMENE
Neću vam pričati o smrti
Niti o gladnoj djeci krvavih nogu i
Njihovim napuštenim igračkama uz cestu
Ostavljene da pate, da kisnu, da trunu.
Neću vam pričati o kućama
Od kojih je jedva redić cigli ostao
Niti ću da pričam o ovim novima
Od tkanine, ograđene metalnom žicom.
Neću vam pričati o muškarcima
Koji ne smiju podići svoje glave
I to ne od sramote, već od silnog straha
Da im pogled ne bi sličio na zločinca.
Neću vam pričati o ženama i majkama
I njihovim sad već tamnim i tužnim očima
Niti o onima koje sad čekaju dijete
Kojemu od srama neće znati dati ime
Radije ću vam pričati o pričama
O mirnom crnom tepihu gdje zvijezde spavaju,
Zelenim krošnjama stabala punih jabuka
I svemu onome što je ostalo iza
U uspomenama.
HOROR VACUI
Ne sjećam se zadnjeg puta kad vidjeh dugu
Zamotah pljugu da ubijem tugu,
Nakon jedne brzo motam i drugu,
Sa prozora jedino vidim zaraslu prugu
Kuda vodi, čije prodaje ona zjake
U oko me bode, njene me rastužuju trake
Koliko su puta bile samo počinak za rođake
Što nekad ispunjavaše sve selske sokake,
Ne preostaje mi ništa nego da jedem medenjake.
Ne znam gdje više, a ni kuda me ovo vodi
Stotine misli odjednom svi znaju da to škodi
Majko pomozi i de me oslobodi
Ovih zidova armiranobetonskih
Istih, praznih, lažnih, pustih
Ostavi me van njih za sutra
Valjalo bi tu i tamo dočekati ljepša jutra
Možda ovog puta neće biti korektura
A štukatura će biti netaknuta od bura
Možda eventualno bude razbijenih tanjura
A šta se može, sve će to rješiti cenzura.
GRAD SAVRŠENSTVA
Ovaj grad se čini savršenim
Sa svojim savršenim ulicama,
Savršenim zgradama, parkovima,
Samo što je sve to zapravo varka.
Ovaj grad uopće nije savršen.
Njegovim ulicama hodaju leševi
Nad kojima se tek ponekad nađe koja duša
Što tugaljivo lebdi u zaborav.
Sviđa mi se ta njegova nesavršenost,
Ali mi se gadi ta prokleta tmina,
Jer njegova svjetla nisu dovoljno jaka
Da rasvijetle prazna lica prolaznika.
Comments