Razgovor sa Stefanom Višekrunom o vetrometinama, prokletim avlijama, ljubavi i jeziku, suštini čoveka...
Stefan Višekruna, pesnik
Vjetrometina u prokletoj avliji?
„Vjetrometina u prokletoj avliji" je stih iz moje pjesme Vjetrometina po kome je dobila i naziv čitava moja nova knjiga.
Tu pjesmu sam napisao kada sam bio na putovanju po Italiji.
Sastradavajući sa opštom posrnulošću i rastrojenošću današnjeg duhovno obamrlog čovjeka, snažno sam bio nadahnut da govorim o "Vjetrometini čovječanstva u prokletoj avliji."
Ljubav postaje jedini jezik?
Ljubav je suština svega vidljivog i nevidljivog.
Bez nje ne bi bilo ni svijeta, a ni čovjeka u njemu. Ljubav je savršena sveza Stvoritelja i most iz ovostranog u onostrano i obrnuto.
Ljubav postaje jedini jezik kada čovjek proguta velikodušno svoju samodovoljnost u odnosu sa bližnjima i Bogom.
Čovjek je hodajuće čekanje?
Čovjek je "ovaploćeno čekanje" u ovome životu, ali ta riječ čekanje u ovome slučaju nikako ne znači "letargičnu statiku" ili ne daj Bože očajanje.
To podrazumijeva aktivnu dinamiku bitisanja čovjeka u ovome svijetu kakav jeste. Čovjek je biće "podviga", što znači da čitav život treba da se kreće ka gore i ka naprijed i da stremi savršenstvu.
Кada kažem da je" čovjek hodajuće čekanje", mislim u odnosu na vječnost da to on i zaista jeste.
Zato je govorio genijalni Dostojevski : "Sva djela i nedjela čovjeka, samo su projava čovjeka, a ne čitav čovjek."
Život je zbir fenomenalnih kotradikcija?
Život je fenomenalni zbir kontradikcija i protivriječnosti od kojih je sve tako do fenomenologije izatkano. Tu se "racio" uveliko razilazi sa vjerom i ostaje bezglasan kao riba pred velikom tajnom života koji je neuništiv. Čovjek je najveći rezervoar
kontradikcija.
Кome ti pjevaš pjesniče?
Pjevam da ne umrem
k'o prosjak na kraju dana.
Svakim napisanim stihom urezujem u tijelo vječnosti po jedan zavjet besmrtni.
Obrazujem mastilom
punoću raslojenosti bića.
Izvor: Poetikum
Comments