Šta za tebe predstavlja talenat? Da li veruješ u sopstveni? I da li je određena doza ega neophodna za umetnika?
Za mene talenat predstavlja početnu prednost, olakšicu u ovladavanju tajnama zanata. Istina, njegova važnost je nešto izraženija u umjetnosti, ali ne i presudna. Mislim da je za dobru umjetnost potrebno imati nešto talenta, ali ništa ti ne znači i da si najtalentovaniji umjetnik na svijetu ako taj talenat nećeš razvijati trudom, radom i hrabrošću.
Mislim da ego nema veze sa umjetnošću. Naprotiv, mislim da veliki ego ubija umjetnost. Stvaranje mora da bude nesebičan čin, kao što je sađenje drveta u čijem hladu znaš da nikad nećeš uživati. Dati sebe cijelu/og i ne tražiti ništa zauzvrat, to je umjetnost. Tačno je, sujeta je jedna od mana koje često viđamo kod umjetnika, ali to ne mora da bude pravilo. Istorija nas uči da su postojali i stidljivi umjetnici koji za života ništa nisu objavili ili izložili, a čija se veličina otkrila tek posthumno. Kada posmatram istoriju umjetnosti i čudesne sudbine njenih junaka, jedino što im je zajedničko je neiscrpna strast prema stvaranju, a odatle proističe sve ostalo neophodno za uspjeh.
I naravno da vjerujem u svoj talenat, ali čini mi se da je bar polovina ljudske populacije u većoj ili manjoj mjeri talentovana za pisanje. To uopšte nije pitanje. Pitanje je: koliko daleko sam spremna otići zarad umjetnosti? Jesam li spremna riskirati vlastiti život? Ako nisam, sve je uzalud.
Vladana Perlić, pesnikinja
Šta za tebe predstavlja nadahnuće? Da li se ponekad vrši njegova mistifikacija? I šta je kod tebe/u tebi potrebno da se desi da bi sela za sto da nešto napišeš?
Komplikovano je to sa nadahnućem. Prošla su vremena kada smo vjerovali u Muze, ali isto tako ne možemo poreći da postoji nekakvo posebno stanje koje nas pokreće da stvaramo. Što se mog viđenja inspiracije tiče, poslužila bih se Pikasovim citatom: „Inspiracija postoji, ali ona vas mora zateći dok radite.“
Ja svakako ne čekam skrštenih ruku inspiraciju da dođe. Svoju inspiraciju pokrećem sama i ako ste dovoljno disciplinovani da možete da se natjerate da svaki dan sjednete i napišete nešto novo, vidjećete kako će vam inspiracija često dolaziti. Nekad kad napravim dužu pauzu od pisanja, odmah imam manje inspiracije, pa moram da ulažem dodatni trud da bih se vratila u formu.
Tako je sa svim vještinama. Jedan komičar mi je pričao kako je istrenirao svoj mozak da u svemu vidi potencijalnu šalu, dok za skejtbordere stepenice i klupe ne služe za penjanje i sjedenje nego su poligon za skejt.
Što se mistifikacije tiče, čini mi se da to više nije u modi, bar ne kod afirmisanih autora.
Zastupljenost teme feminizma u savremenoj književnosti je velika. Stiče se utisak da prelazi u pomodarstvo. Kako razlikovati istinski ženski krik od spolja nametnutog duha vremena?
Lako: osjeti se. Književnost te ili radi ili ne radi, nema tu neke posebne filozofije. Desilo mi se više puta da pročitam neku pjesmu i da se u potpunosti složim sa političkim stavovima onako pamfletarski izloženim, ali loša pjesma je loša pjesma. S druge strane, imate mala remek-djela kao što su „Zašto sam fašista“ Tomaža Šalamuna ili „Odriješene ruke“ Tadeuša Ruževiča. Grozno je to što su napisali. Dobro, možemo se pozvati na lirski subjekat ili prosto reći da su bili ironični, što najvjerovatnije i jesu, ali i da nisu, i da su bili mrtvi ozbiljni kada su pisali da priželjkuju tuđu smrt, to su vraški dobro odradili. Evo, T. S. Eliot je bio neironični antisemit pa ko može reći da nije veliki pjesnik?
Privatno je političko, to su nas feministkinje naučile, stoga će politički svjetonazori autora/ki uvijek prožimati njihovo djelo, to je neizbježno. Čak i kada se izjašnjavate kao apolitični, vi to niste, samo ste nesvjesni svojih političkih ubjeđenja i izražavate ih podsvjesno. Međutim, politička ubjeđenja ništa ne govore o kvalitetu vašeg rada.
Pamfletarska i udvorička književnost postoji otkako su ljudi naučili da pišu (sjetimo se Mecene u antičkom Rimu, srednjovjekovnih dvorskih pjesnika, pjesnika komunističkog režima itd.), ali ko to danas čita osim istoričara književnosti? Tako će i za sto godina ljudi od današnjih autora probrati ono najbolje, ali opet u skladu sa modom vremena koje će doći.
Kakav je odnos izdavačkih kuća prema mladim pesnikinjama/pesnicima?
Za izdavače, knjige su roba i oni idu na zaradu, što je prirodno, jelte, moraju i oni nešto jesti. Sad kad znaš kako se poezija prodaje, njihov odnos je baš u skladu s tim.
Međutim, u zadnjih deset godina poezija je doživjela bum, čitanija je nego ikad, kako kod nas, tako i u inostranstvu. Ko je prije samo deset godina mogao da pretpostavi da bi neka knjiga pjesama postala bestseler „Njujork Tajmsa“? To se upravo desilo sa zbirkom „Med i mlijeko“ autorke Rupi Kaur. Naravno, brojne su polemike o tome da li je to uopšte poezija, pominje se i to da je Kaur već bila influenserka pa otuda tolika prodaja, ali činjenica da se jedna knjiga poezije ma kakva ona bila prodala u čak milion primjeraka za samo godinu dana i dalje je nevjerovatna! Kod nas je najpoznatiji slučaj Radmile Petrović, čija se zbirka poezije za svega šest mjeseci prodala u rekordnom broju. Ono što je zajedničko ovim autorkama je komunikativnost u pjesmama i popularne teme u kojima svi mogu da se pronađu.
Ako možete da se uklopite u zahtjeve tržišta, možete se dobro prodavati, a ako se dobro prodajete, i izdavači na vas gledaju drugačije, čak i kad pišete nešto tako neozbiljno kao što je poezija.
Važno mi je da kažem i ovo: mala izdavačka kuća „Slavitude“, koja postoji tek odnedavno, a na čelu sa prevodiocem Živkom Vlahovićem, rijedak je primjer poštovanja autora koje ne ostaje samo na riječima. Naime, Živko bez ikakve naknade u slobodno vrijeme prevodi naše mlade autore na francuski, zatim preuzima sav rizik na sebe i iz svog džepa finansira objavljivanje zbornika i zbirki poezije u Francuskoj, među kojima je i moja zbirka „Isus među dojkama“. Takođe, standardnih 10% prihoda od prodaje ide autorima. Mislim da je ovo podvig hvale vrijedan o kome treba da se govori u javnom prostoru i da se „Slavitude“ pomaže koliko se može, jer čini veliku stvar za širenje naše kulture, a sve isključivo zahvaljujući entuzijazmu jednog rijetkog ludaka kao što je Živko Vlahović.
U jednom razgovoru si spomenula da bi više od poezije volela da pišeš scenarije za film. Šta se po tebi može bolje izraziti u filmu nego u pesmi? I koje bi teme tebe kao scenaristkinju zaokupljivale?
Uvijek sam htjela tišinom ispisati poeziju, ali to je nemoguće. Poezija zahtjeva da stalno nešto blebećete, jer ne možete imati praznine među redovima ako nemate redove, a baš u tim prazninama je šćućurena poezija. Usta su rana koja nikad zarasti neće: ako prećutiš, prećutao si mnogo; ako kažeš, ostaćeš nedorečen. Ponekad se umorim od nedorečenosti i svaka riječ mi djeluje glupavo, tad mi bude žao što nisam režiserka. U filmu ne moraš ništa da opisuješ, samo pokažeš, a svi znaju da slika vrijedi više od hiljadu riječi. Osvjetljenje, pogledi, zvukovi... Možeš godinama da ih opisuješ i opet neće biti živo kao jedna sekunda na filmskom platnu.
Da mogu da pišem svoje filmove, vjerovatno bi me zaokupljivale iste teme kao u prozi i poeziji: usamljenost, ljubav, otuđenost... Misli samo na filmove Vong Kar-vaija, to sam ja.
Ali, budući da nemam apsolutno nikakvog dodira sa filmskim svijetom, najviše čemu mogu da se nadam je da ću jednog dana napisati takvu romančinu da će se neka dobra duša smilovati i poželjeti da ga ekranizuje, haha.
Kako ti se čini savremena pesnička scena? Koje je tvoje mišljenje o književnim radionicama i da li bi ih i sama pohadjala?
Mislim da se ovdje piše najbolja poezija na svijetu. Postoje neke kombinacije koje su uvijek dobitne: jagode i šlag, džin i tonik, poezija i banana država. Povrh toga živimo i u zanimljivim vremenima, otkazi pršte na sve strane, svaki dan je apokalipsa, nikad plodnije tlo za poeziju i mentalna oboljenja (takođe klasik kombinacija)!
Što se književnih radionica tiče, ne bih ih nikad pohađala, ali ne iz ideoloških već iz finansijskih razloga. Ipak su mi potrebna oba bubrega.
Objaviti zbirku pesama za izdavačku kuću Lom svakako je veliki uspeh. Koliko si spremna uredniku da dozvoliš menjanje prvobitnog rukopisa? I da li nas očekuje uskoro neka nova knjiga?
To sa urednicima mi nikad nije bio problem, jer sam ja biće krajnosti: ili vjerujem uredniku ili ne vjerujem, što znači da može ili sve da mijenja ili ništa. Marko Tomaš je uređivao „Isusa među dojkama“ i zaista nisam mogla da poželim boljeg urednika. Vjerujem da je poslije njegove intervencije knjiga postala pitkija i samim tim i kvalitetnija.
Što se nove knjige tiče, da, ja stalno pišem nešto novo i već je jedna poznata izdavačka kuća prihvatila da objavi moj novi rukopis, ali o tom potom. Nije još bila promocija ni „Isusa među dojkama“ ni „Kucanja na vrata kule“, pa bih da sačekam malo sa objavljivanjem novih stvari.
Vladana Perlić (Banja Luka, 1995) pjesnikinja je i spisateljica. Objavila je dvije zbirke poezije: „Isus među dojkama“ (LOM, 2020) i „Kucanje na vrata kule“ (Zaprokul, 2020), za koju je dobila nagradu „Novica Tadić“. Dobitnica je prve nagrade Ratkovićeve večeri poezije za 2020. godinu. Bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i treću nagradu „Milo Bošković“ za 2020. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
Čudno je pomisliti da je to biće
nekad voljelo i bilo voljeno
na raznorazne nemajčinske načine.
Moja mati je nekad bila žena
a onda je vjerovatno,
kao mnoge žene, bila grešna i možda
– strašno je to pomisliti! –
ugađala svojim hirovima.
Ako je moja mater nekad bila žena,
onda je, moguće, bila tjelesna
i kupovala haljine
koje će joj naglasiti struk.
Čudno je to zamisliti.
Moja mati, žena?
Sa bisernim naušnicama
umjesto malih isusa na dojkama?
Sa cvijetom u kosi
umjesto brige u očima?
Kakva je to majka?
Mogu li majke
uopšte biti žene?
ti si retardiran i glup
zato jesi moj grad
nikad me nemoj napustiti
vodi me lelujavu i pijanu
na moj zadnji bus
prepoznajem ga po jedinstvenom smradu
nepostojećoj klimi
ojkačama na plejlisti
grade moj
volim te volim
šta evropa francuska šta berlin šta
ti imaš najljepše oči
tako me temeljno svlačiš
poljubi mi koljena modrim ulicama
ti si moje prvo jebanje prvo pravo plakanje
prva pijanstva svirke drugarstva
moja vječna slabost ljubav
nikad nemoj odustati od mene
nikad neću odustati od tebe
ti si puna pepeljara
koju ne dam konobarima
iz tebe se rađam
kad se kockari prekrste
i povuku ručku na voćkicama
nikad mi ne vjeruj na prijetnje izbjeglištvom
to ti samo udaram čežnju
jer želim da me stisneš jače
da mi kažeš ljubavi
čitaj kavafija sve je istina
jedan grad jedna zemlja jedna čežnja
ti i ja
grade moj
ne budi stranac
uvijek sam htjela da ti pripadam
zašto se praviš da me ne poznaješ
reci da sam tvoja ljubav mezimica
da me se sjećaš iz tinejdžerskih dana
sa dvolom nektara u parkiću
i zbunjenim okama
ja sam tražila tebe
mrzim te
tvojih sto lica
ti si goli beton i golubja govna
dobro lektorisan govor mržnje
ja sam tvoja tvoja
zašto me ne vidiš
kvragu i ti
tvoje nastavnice srpskog sa šarenim
maramama oko vrata
obiljem pridjeva u rukavu
one uvijek znaju bolje
one su uvijek nosile tvoje burme
i pljuvale po mojim sastavima
jer sam tvrdila da je najhrišćanskije
davati ljubav svima
zauzvrat uzimati ljubav
ali one su vidjele samo
kurva kurva kurva
nijedan pridjev ispred
grade
malaksali kurcu
frustriraš me dovodiš do ludila
ja bih da ti dam sve
a ti tromo blejiš
brojiš ovce
razvijaš paraplegiju
šta sam ti ja
neka diplomica da me izložiš
za goste suvenir školjka iz sutomora
što je svakih par godina
prisloniš na uho
praviš se da slušaš
more oluju budućnost
zajebi me s tim
ti si đaner koji se cijeli život
od sutra skida sa dopa
a prvom prilikom krade babi penziju
i juri zmajeve u hemijskom klozetu
grade moj
govno licemjerno šizofreno
ne bih te mijenjala ni za jedan drugi na svijetu.
više se ne plašim.
čvrsto vjerujem da će na kraju
po našim ranama popadati ružine latice
Mjesec ćemo zvati na čajanke da pričamo
kako smo jednom glavu sa ramena gubili
i šta bi sve moglo biti da nam je makar na tren
uzvraćeno ludilom i dahtanjem.
više se ne žalim.
sve je odavno zapisano u kamenu,
onda kad je otac izvukao kartu iz špila i zaledio se.
moje dječje oči su sjale u toj ljetnjoj večeri kao mačje
i nisam shvatala šta sve to znači.
samo je laki drhtaj pošao od mojih peta
da me poljubi u čelo.
znalo se već tada da će mi sudba biti trnovita,
a leđa opremljena krstom.
ipak sam se nadala.
duge godine se nadala.
ali nikad po mene nisu došli.
katkad bi neka lisica donijela kratku poruku:
„svršeno je s potragom. nisi pronađena.“
tada bih dugo očajavala pokraj porodičnog bunara
i ljubila žabe što su mi se otimale iz ruku.
sve su imale okus gvozdenih jagoda
i neutjehe.
više se ne batrgam, ne ljutim i opraštam nebu.
žao mi je nikad proživljenog djevojaštva,
pa posljednje dane među laicima ukrašavam
jednom skromnom suzom i šakom svitaca
koji formiraju nimbus oko moje glave.
sve je u redu.
spremna sam da postanem sveštenica.
Za Artkum,
Kosta Kosovac
Comments