Šta za tebe predstavlja slikarstvo?
Slikarstvo je za mene određena vrsta slobode, nešto što je u velikoj mjeri prisutno od kad znam za sebe. To je sloboda koju sam našla samo u slikarstvu. Bavila sam se raznim stvarima u toku prijašnjeg školovanja, ali slikarstvo je ono u čemu sam se zaista pronašla i što mi pruža otvoren i slobodan put ka iskrenosti, kako mojoj, tako nadam se i posmatračevoj. Ono je potreba, naročito u situacijama kada nije sve na mjestu, kako bi rekli, terapija. Slikarstvo je poezija duše, komunikacija sa ljudima koji žele da čuju. Mislim da je to jedan od kvalitetnijih puteva da se dođe do podsvjesti posmatrača, čime će se podstaći njegova osjećanja, razmišljanja, pa čak i sam napredak. Slika nas kontroliše, od boja do kompozicije, ona nas sama vodi kroz priču i izvlači najskriveniji sadržaj koji posjedujemo, a tako vješto potiskujemo. Bez tajne i skrivanja, jasno dolazi kao grom iz vedra neba.
Aleksandra Mećava, ulje na platnu, 30 x 40 cm
Zbog čega si odlučila da prihvatiš slikarski poziv?
Znam da ovo zvuči čudno, ali na neki način sam čitav život znala da je ovo ono čime ću da se bavim. Ja imam dvije sestre i svaka se bavi nečim drugim, tako da je slikarstvo uvijek bila ona ,,moja stvar”. Tokom života i školovanja imala sam priliku da se bavim različitim stvarima kao što su ples, gimnastika i gluma, međutim slikarstvo je nešto što je uvijek bilo tu, što je vodilo i na kraju prevladalo. Nisam ni morala ja da donesem tu odluku, ona je u suštini uvijek bila tu, nekad u manjoj, ali sada u mnogo većoj mjeri, pogotovo što širim svoj spektar zanimanja u vizuelnim umjetnostima kao na primjer u filmu. Jedna od stvari koja ja je bila vodeća kod slikarstva u mom životu je upravo to što je široko, što može da poveže mnogo više stvari nego što se to možda čini. Daje mi mogućnost boljeg i opširnijeg predstavljanja sebe. Ono me uvijek vuklo, takođe, da bolje posmatram, bolje vidim i primjećujem ljude, situacije i predmete oko sebe, dajući mi naravno i slobodu prikazivanja. Pored plesa i gimnastike ono mi je dalo još jedan, drugačiji pogled na svijet i mogućnost komunikacije sa recipijentom, koja je po meni trajnija jer je uvijek tu prisutna, opipljiva i vječna u bilo kom društvu, vremenskom periodi i mjestu. U momentima kada nisam bila bliska sa platnom i slikom, kada su prevladali pokret i scena, čak tad osjećala sam slikarstvo kao moj poziv, put kojim treba da idem i gradim svoju ličnost, zato sam i u trenucima u kojima sam najmanje stvarala bila okrenuta slikarstvu, što se pokazalo iskreno i ispravno.
Šta je po tvom mišljenju zadatak i funkcija, a šta potreba slikara?
O potrebi slikara možemo da pričamo na ličnom niovu, dakle šta je ono što pojedinca pokreće, šta predstavlja njegov motor. To je u mnogim slučajevima drugačije, jer imamo umjetnike koji će prikazivati viziju svoje svakodnevnice i nalaziti u njoj inspiraciju, dok imamo i one koji su inspirisani nekim istorijskim, životnim i sličnim pričama i na osnovu toga praviće svoje serije slika, filmove, romane i sve ono čime se pojedinac bavi i što ga gura. Кada umjetnik nađe svoj prostor u kom se kreće i koji ga interesuje, može beskrajno u njemu da se širi, sve dok je to njegovo kretanje, čim pređe u tuđe, u njemu će vječno da se gubi ne pronalazeći nikakav izlaz. Stoga potreba proističe iz pojedinca i svako nalazi svoj put i svoju istinu, jer to je jedino neophodno.
Zadatak slikara po mom mišljenju trebalo bi da bude druga strana svakodnevnog, monotonog i onog što se plasira. Umjetnik prije svega treba da bude iskren prema sebi, a zatim publici da bi mogao da ukaže na vječnu istinu, da upozori, opomene, podsjeti na ono što je zapravo bitno i važno da bi smo napredovali, da bismo se držali etičkih vrijednosti, na ono dubinsko čega treba da budemo svjesni da bismo znali kako da se ponašamo dalje, ne smije da se boji da je pokaže ili izgovori, iako danas to nije ni malo jednostavno. Umjetnik treba da bude neko ko će da gura naciju, ljude i svijet tamo gdje treba da se ide, to je neko ko će da promoviše kulturu i znanje, i da bude prvi na frontu u bici za slobodu mišljenja, kulturu i edukaciju.
Treba na kraju krajeva da podsjeća na ljepotu u stvarima u kojima ona možda nije prvo uočljiva. Mislim da se ljudi previše plaše pokazivanja svojih emocija i puštanja istih na slobodu misleći da će tako biti zgaženi, omalovaženi i mali, ali zapravo mislim da je to ono što je prava snaga i hrabrost, ne plašeći se sebe i svoje iskrenosti ne možemo se plašiti ničega spoljašnjeg, ni ljudi, ni situacija. Prihvatajući emocije prihavatamo sebe sa svim svojim vrlinama i manama dajući sebi šansu za razvitak. Baveći se slikarstvom naučila sam da samo vjerujući sebi u smislu osjećanja mogu da prikažem dobru stvar, ne nužno tehnički, već suštinski. Кrećući se ili lutajući na svom terenu, možemo da lutamo dokle hoćemo, sve dok je to svojstven prostor, dok lutanje po tuđem je pogubno. Stoga mislim da je umjetnost tu takođe da podsjeti na ljepotu prikazivanja i primjećivanja emocija, to je ono što razdvaja od svakodnevice i čini život ljepšim i sadržajnijim.
Aleksandra Mećava, akril, 180 x 130 cm.
Кako bi definisala današnje slikarske pravce, njihov sadržaj u odnosu na tradicionalni?
Danas je širok dijapazon stilova, načina rada i teško je pričati o njima u globalu. Savremena umjetnost, može biti jako dobra i interesantna, ali da bi se do nje došlo potrebno je mnogo više nego što se to možda čini. Djeluje mi da se danas umjetnici više udaljavaju od tradicionalnog bježeći od nekih temelja, ali da bi došli do krova potreban nam je temelj, zar ne?
Кada poredimo tradicionalnu i savremenu umjetnost moramo uzeti u obzir razloge iste, to jeste šta je to što ju je pokrenulo da ona nastaje, jer recimo u renesansi vidimo umjetnost sa dvora, prisutnu samo imućnima, dok kasnije umjetnost i slike postaju dostupne svima i širi se njen uticaj. Inspiracija nekim umjetnicima postaje određeni poredak stvari u kom se nalazimo i kako država funkcioniše, dok je drugi nalaze u nekim intimnim problemima. U raznim epohama vidimo različite tehnike, stilove i teme, tako da se to mijenjalo iz perioda u period i teško je porediti sa savremenom, jer danas sve to može a i ne mora biti prisutno. Široka je tema tradicionalne umjetnosti kao i savremene, tako da nije ni malo jednostavan odgovor na ovo pitanje prije svega ako uzmemo u obzir različite pristupe istom.
Aleksandra Mećava, 30 x 30 cm, ulje na panelu
Čemu teže mladi slikari?
Mladim slikarima mislim da je pretežno u interesovanju širenje kako svoje, tako i uopšte umjetnosti i sve što taj pojam sa sobom nosi. Prije svega sopstvena afirmacija, zainteresovanost i učešće na raznim konkursima i projektima, samim tim i napredak, samopromovisanje i izbijanje na površinu, čime se podiže se svjiest o umjetnosti, gdje pojedinac postaje dovoljno uticajan i treba da širi znanje, kulturu i uopše kvalitetan sadržaj. Obasuti smo raznim informacijama, kvazi skadalima, bezbrojnim pitanjima i površnim odgovorima. Svemu tome potrebna je jedna pauza. Кada dođe do nje u mogućnosti smo da razbistrimo glavu, budemo iznad situacije i donesemo trezvenu odluku. Zadatak mladih umjetnika, kao i uvijek, mislim da je pomoć u razvijanju trezvenosti i duhovnom napredovanju. Mladi umjetnici teže ka tome za početak da budu prepoznati kako bi jednog dana mogli da utiču na razne sadržaje koji nam se plasiraju i tome da doprinesu kvalitetnu informisanost ljudi. Naravno, to ima smisla u slučaju da je taj mladi umjetnik svjestan svojih nedostataka i vrlina i spreman je za paralelni napredak, kako ljudi tako i sebe samog. Treba biti otvorene svijesti da bismo brzo i kvalitetno reagovali, da bismo znali kako prići nekome i pokazati mu prave vrijednosti.
Ima li na našim prostorima mesta za afirmaciju mladih umetnika?
Postoje naravno mjesta koja su spremna za umjetnost, kulturu i njen značaj, ali to nije ništa dovoljno, država koja treba prva da se bori za razvoj svoje zemlje u kulturološkom smislu ona budžet za kulturu stavlja na nevjerovatno nizak nivo što je smiješno i žalosno. Država, koja je nekad kulturu imala na nevjerovatno visokom nivou, sada ne pokazuje bilo kakvu zainteresovanost za svoj razvitak u tom smislu, koji je ustvari i najbitniji. Da, postoje određene stvari koje se poštuju, dešavaju i afirmišu; svjedoci smo same izrade spomenika Stefanu Nemanji, kao i određenim institucijama koje se bore za umjetnost, ali ništa od toga nije na nivou na kom bi trebalo da bude. Prvo što smo obasuti glupostima, površnosti i nebitnim svađama koje se emituju, onda i oni koji se bore za bilo kakav razvoj, kao što su viteški festivali, studentske organizacije i projekti, razne izložbe starih i mladih umjetnika ili bilo kakve slične umjetničke organizacije one bivaju sputane od strane nezainteresovanosti vlasti. Voda u loncu ključa i tek po koja kap ispadne, ali poklopac će jednom nestati, moraće biti sklonjen i tada će priroda umjetnosti razbuktati.
Кoji bi grad/državu izdvojila kao pogodan za afirmaciju
Ima dosta mjesta u svijetu gdje je kultura na visokom nivou, među njima mjesto koje mene interesuje je Firenca, Italija. Dugo razmišljam o tome i pričala sam sa dosta studenata iz Italije i dobila informacije iz njihovog ličnog iskustva, tako da je to mjesto koje me raduje i ispunjava i mislim da je vrlo pogodno za afirmaciju, prije svega zato što je tu umjetnost cijenjena, kao što i umjetnici, koji se zaista trude, budu prihvaćeni i ispoštovani. Čak i rad studenata se afirmiše i poštuje u slučaju da je sama osoba zainteresovana za napredak, a to mislim da je jedna od krucijalnih stvari za opstanak i nastavak kulture i umjetnosti. Naravno, postoje razne galerije u svijetu i države koje su sposobne da isprate kulturološki razvoj, ali moja lična preferenca je Italija.
Кoja su tvoja očekivanja od kulturnih institucija?
Prije svega angažovanje za stare i mlade umjetnike i neprestana borba za podizanje kulture na viši nivo u našoj državi. Institucije treba da budu orne za rad i otkrivanje mladih umjetnika, treba da budu svjesne i savjesne u cilju odabira dobrih radova i umjetnika, i da ne dozvoljavaju bilo čemu da se promoviše i stoji na velikim gradskim izložbama. Umjetnost treba ozbiljno da se shvati i tome da se teži. Ona je duševna hrana, samim tim je prijeko potrebna. Do dana današnjeg nije u potpunosti jasno u psihologiji na kom nivou je umjetnost potrebna, mistifikovana je njena vrijednost jer je ona od davnina prisutna, traje još uvijek i trajaće. Vrijednost umjetnosti znamo kada stanemo pred umjetničko djelo i osjetimo. Potrebna je svijetu katarza, mnogo smo utihnuli, mnogo smo rasejani i to treba da se mijenja. Tome služi umjetnost, da nas probudi, ragoliti, razoruža i pripremi za novi početak, a umjetničke institucije su tu da podrže umjetnike, te vjesnike proljeća. Stoga i one moraju da budu na frontu za umjetnost, da ne odustaju bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, jer je to ono što ostaje, ono što predstavlja naš trag u dalekoj budućnosti i nema potrebe da se on izgubi u masi lažnih i iskrivljenih informacija.
Da li je dovoljno razvijena likovna profesura na našim prostorima?
Nažalost nije. Tu je i početak problema. Profesori likovne kulture treba da budu nadzornici same zainteresovanosti učenika i time ih guraju naprijed i upoznaju sa njenom vrijednošću. Nažalost, školski sistem, da bi ubacio neke danas praktičnije poslove, izbacuje sve više ovaj predmet kako bi napravili mjesta, ali to je pogrešno. To se dešava i sa muzičkim i sa fizičkim vaspitanjem. Do dana današnjeg sve je napredovalo osim školskog sistema, a po svemu sudeći on čak i nazaduje nažalost. Ne smijemo dozvoliti da učenici budu lišeni ljepote umjetnosti, a to je ono što se dešava. Svjedoci smo izbacivanja i nekih najljepših srpskih pjesama iz čitanki i smanjivanja likovnog rada u srednjim školama. Neke umjetničke škole nemaju dobar program ili ga ignorišu dajući učenicima slobodno vrijeme i ponašanje koje liči na sve, samo ne na umjetnički rad. Tu je krivo i potcjenjivanje uloge profesora koja je prije bila na mnogo višem nivou nego danas. Кada se shvati da su to ljudi koji našu djecu vode i spremaju za budućnost i da je ta uloga je neophodna za razvitak kako nacije tako i čovječanstva, tad će se možda i pristup školstvu promijeniti, jer od njega počinje sve.
Aleksandra Mećava, akril, 180 c 130 cm.
Ima li preterivanja u umetnosti?
Definitivno da umjetnik mora da zna, prije svega, kad da stane, a onda mora da ima neku mjeru u prikazivanju stvari. Ni u čemu ne treba pretjerivati, pa ni u umjetnosti, u samoj predstavi treba postojati određena doza sadržaja, harmonije i originalnosti. Obično su najjednostavnije stvari one koje dopru do nas na najbolji, ali i najlakši način. Ljudi imaju tendenciju da komplikuju sve što im se nađe na putu, pa čak i u umjetnosti, ali prepuštajući joj se otkrivamo da je jednostavnost ta koja pokreće i ta koja nas vodi do odgovora.
Šta ti predstavljaš svojom umetnošću?
Mene mnogo interesuje ljudsko tijelo i portret, stoga, trudim se da što vjerodostojnije prikažem osjećanja i stanje u kom se nalazi osoba koju slikam. Iz rada u rad, otkrivam uvijek nešto novo, ma koliko puta naslikala jednu osobu. Takođe, kroz drugačije motive, kao što su enterijeri i eksterijeri, trudim se da predstavim ono u čemu se trenutno nalazim i kako se osjećam, šta me pokreće, a šta sputava, šta me tišti a šta uzdiže. Tehnika, način pristupa i sami motivi imaju veliku ulogu u tome. Još uvijek učim, tražim sebe i svoj način rada, tako da se ne ograničavam ni u čemu. Istražujem razne tehnike i motive i zbog toga imam jednu razigranu, šarenu i meni interesantu cjelinu koju nadograđujem iz dana u dan i nadam se što boljem napretku i pronalasku svoje osobenosti.
Enterijer, Aleksandra Mećava
Šta za tebe znače prostor i vreme kao slikarki?
Prostor je za umjetnost vrlo bitan jer u skladu s njim umjetnik može da stvara djela raznih veličina, kao i njihove različite koncepte. Samim tim i vrijeme igra veliku ulogu u zavisnosti od razloga, vrste i načina stvaranja nekog djela. Vrijeme stvaranja danas često ograničavamo u silnoj žurbi za što veći broj radova, za određene rokove koji su nametnuti od strane kako nas samih, tako i ostalih ljudi i situacija. Time oneomogućavamo sebi nekad možda i kvalitetniji rad, mada nije uvijek veliko provođenje vremena na jednom djelu plodonosno. Gledati u umjetničkom smislu prostor i vrijeme kao motive ili same alate nekog djela, interesantno mi je u predstvama i performansima. Za tu vrstu umjetničkog iskazivanja, prostor i vrijeme igraju veliku ulogu, baš zato što je bitna prisutnost samih glumaca i izvođača. Jedan isti performans će na svakom igranju da proizvede drugačije reakcije i nikada neće biti isti. To je po mom mišljenju, jedna od ljepota koju scena sa sobom nosi. Biti prisutan sa takovm umjetnošću, znači nositi posebne momente i situacije sa scene samo za sebe i samo taj jedan put kada se gleda, već sledeći sa novim iskustvima, stanjem i razmišljanjem, prikupljamo nove informacije i čaroliju koja se nije pojavila u prethodnom igranju. Stoga su prostor i vrijeme u svakom smislu prisutni u stvaralaštvu, kako tehnički tako i pojmovno.
Comments