Svijeća upaljena, na stolu, gori treptavim plamenom obajsjavajući cijelu prostoriju. I osveštano koljivo. A ukućani? Svi su ty. Svi, osim jednog. Domaćina. On slavu slavi među oblacima. Ako se tamo slava i slavi. Snježni pokrivač je prekrio njegov grob. Ni onaj dosadni korov koji uvijek iznova izbija se ne vidi. Sve je bijelo, pusto.
Tu leži pokojnik. Bolest ga je odnijela tokom prošle zime. Svi nekako umiru u zimu. Tad se i srce najviše stegne. Sve je žalosno i plakalo bi ali ne može. Zima steže.
Slava će se obilježiti skromno, bez pompe i slavlja, u čast pokojnikovu. Porodica će otići na groblje, upaliti svijeću, pomoliti se za pokojnikovu dušu i poći put kuće. Naravno, drugim putemm da ih “on” ne bi pratio. Кažu “on” jer se pokojnikovo ime iz sujevjerja ne smije izustiti. Opet, da ih ne bi pratio.
A možda bi on, pokojnik, želio da se ugrije, da dođe na svoju krsnu slavu. Oni to ne čuju, taj tihi vapaj upokojenog. Nastavljaju da koračaju izlazeći iz seoskog groblja ostavljajući otiske svojih cipela u snijegu. Možda ih po stopama bude pratio pa dođe u tu kuću? Nekada svoju. Da vidi svoje namilije.
Ona upaljena svijeća na grobu i dalje gori.
Objavljeno u zborniku "Porodične zlatne niti" Književni Umetnički Klub "Pero amatera", Bečej
Potpisano pod pseudonimom: LuNa
Comments