Izdala si nekoliko zbirki poezije. Od kada pišeš poeziju i šta te inspirisalo da počneš? Trenutno u svom književnom okrilju imam četiri zbirke pjesama. Moje interesovanje za poeziju počinje relativno rano, a od svoje šeste godine počinjem i sama da pišem pjesme. Na samom početku, inspiraciju su mi pružale naizgled bezazlene stvari i pojave, često se kao motivi u mojim ranim pjesmama javljaju motivi iz prirode (životinje, biljke), pored toga, nekolicinu pjesama sam posvetila najvažnijim ljudima u svom životu. Tu je prioritetno mjesto zauzeo moj otac, koji nas je usljed duge i teške bolesti prerano napustio, a zatim i majka, koja je preuzela funkciju obje roditeljske figure. Mali broj pjesama posvećen je mojim vršnjacima, učiteljicama, nastavnicama. Kasnije je moj stvaralački postupak doživio neku vrstu progresa, pa sam motivaciju pronalazila u ozbiljnijim stvarima, od onih koji tvore životne sudbine do filozofskih pitanja. Predmet moje poezije bile su i prve ljubavi, zapostavljeni i diskriminisani ljudi, nepravda u svijetu.
Tamara Goran Simović, pesnikinja
Misliš li da je poezija danas pomalo marginizovana? Poezija je još od davnina bila najljepši i najkreativniji način za isticanje naših misli. Možda njeno izučavanje danas nije previše zastupljeno, ali vjerujem da ona ipak pronalazi put do srca pravih i pouzdanih čitalaca. Marginalizaciji u 21. vijeku podliježe generalno književnost, budući da živimo u periodu razvoja tehnologije, tako da zapostavljanje poezije nije nimalo blaže, niti jače od zapostavljanja drugih književnih rodova. Vjerujem da poezija u sebi krije specifikum izražavanja, tako da je njen položaj u južnoslovenskoj književnosti još uvijek vrijedan poštovanja. Vidjećemo šta će vrijeme i neke nove pojave donijeti sa sobom.
Šta je po tebi uloga umetnosti i umetnika u ovom vremenu prebrzog i digitalizovanog načina života?
Kako je to rekao slavni ruski pisac Mihail Bulgakov – rukopisi nikada ne gore. U životu je sve prolazno i ostaje ono što ostavimo za sobom. Umjetnici imaju tu vrstu dara da nastave da žive kroz svoje stvaralaštvo, ma o kom vidu umjetnosti se radilo. Naše stvaralaštvo dokaz je našeg postojanja na ovozemaljskom svijetu, stoga smatram da je uloga umjetnika u svakom smislu važna. Iako kažu da živimo u nekom posebnom, svom mikrosvijetu, smatram da možemo uticati na rezonovanje mladih čitalaca. Književnost je oduvijek pružala tu mogućnost, to i jeste jedna od njenih osnovnih moći.
Misliš li da ljudi danas pišu više ili manje nego u prošla vremena? I šta misliš, koliko je lepa pisana reč danas cenjena? Danas je zastupljen veliki broj djela, a vrlo često takva djela se ne mogu nazvati književnim. Uvijek potenciram jedno, a to je da nije bitan kvantitet, već kvalitet. Smatram da kvantiteta u našoj kulturi imamo dovoljno, a pitanje kvaliteta ostaje misterija. Umjetnička vrijednost većine djela nastalih u savremenom dobu ne postoji, mada ima izuzetaka. Vrijeme se nije promijenilo, a nama je ostalo da se ravnamo prema najvećim stvaraocima sa našeg područja. Hartija može svašta da istrpi, ali istinski vjerujem u povećanje kvaliteta književnih djela na našem podneblju.
Kakva je crnogorska književna scena? Naša književna scena je upamtila veliki broj pravih umjetnika – Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Rista Ratkovića, Borislava Pekića, Ćamila Sijarića i mnogih drugih. Njihov kvalitet bio je neizmjeran, nijesu bili pisci koji stvaraju po kalupu, već je svaki od njih imao svoj originalni književni pečat koji je ostavljao na stranicama svojih djela. Današnja crnogorska književnost, nažalost, nije pružila ništa novo. Stvaranje autora je prilično šturo i ograničeno. Među savremenim piscima ima tek nekolicina kvalitetnih književnika, smatram da su u tom pogledu ostale južnoslovenske književne scene mnogo naprednije.
Da li je zahtevnije pisati prozu ili poeziju?
Ipak bih prednost dala poeziji. Uvijek kažem – prozu pišem kada ja hoću, a poeziju kada ona to hoće.
Koja tematika je zastupljena u tvojim pesmama?
Kao što sam na samom početku rekla, tematika mojih pjesama je šarenolika. Sve zavisi od raspoloženja i okruženja u kojem se nalazim. Nekada su moji stihovi ispunjeni ludičkim elementima, nekada ih ispunjavaju socijalni, nekada ljubavni, a nekada kosmički motivi. Zaista se u kratkim crtama ne može govoriti o tome. Šta poezija predstavlja za tebe kao pojedinca? Da li je poezija samospoznaja? Poezija jeste vrsta autokomunikacije, razgovor pjesnika sa samim sobom. Za mene, kao pojedinca i kao jedinicu kolektiva umjetnika, poezija predstavlja vid spasenja. Sivilo i buka iz svakodnevice nestaju onda kada zaplovimo u svijet fikcije. Poezija je način da prodremo u najsitnije djelove naše duše. Ona nam, i kada mi nijesmo svjesni toga, kazuje ko smo zapravo mi.
Po čemu se razlikuju tvoje zbirke? Kao autoru tih zbirki nekako mi je nezahvalno da govorim o tome šta to čini moje stvaralaštvo drugačijim. Da ne budem u skladu sa onom izrekom ,,Hvalite me usta moja'' odgovor na ovo pitanje pronaći ću u komentarima mojih profesora i kolelega. Uglavnom mi kažu da se moje stvaralaštvo razlikuje po tome što imam veoma upečatljiv stil pomoću kojeg me prepoznaju, pa čak i u onim situacijama kada ne znaju da sam ja autor... Pored tog stila nerijetko mi govore da je moj stih slobodniji nego kod ostalih pjesnika, da su moji motivi degradirani, okrenuti sa lica na naličje, pa eto, biću skromna i reći da meni ostaje samo da budem saglasna sa mišljenjem meni dragih ljudi.
Imaš li u planu pisanje proznog dela? Imam napisan jedan roman, međutim o štampanju tog romana još uvijek ne razmišljam. Neka stoji i čeka na perod kada će ugledati svjetlost dana, kao što su čekali Sterijini romani, Tolkinovi i mnogi drugi ... Trenutno sam se okrenula pisanju književnih kritika, pa ovih mjeseci očekujem da će izaći iz štampe moja književna kritika vezana za djela Miodraga Bulatovića. Stavaralaštvo ovog Bjelopoljca je nepravedno zapostavljeno, pa eto, razlog više da se njegovom stvaralaštvu potpuno posvetim.
Imaš li uzore u pisanju? Koliko su nam važni uzoru u životu uopšteno?
Ne mogu reći da imam uzora ili idola...Takve ličnosti u mom životu ne postoje, međutim, postoje svakako pisci i pjesnici čije stvaralaštvo vrednujem. Riječ je o onim piscima i pjesnicima koji iskaču iz nametnutih kalupa... Na našoj književnoj sceni moramo priznati došlo je do zasićenja. Previše je bilo tu tradicionalnog stiha, rime, motiva... Zaboravili smo da poezija ne trpi okove. Potrebno nam je nešto drugačije, pa upravo zbog toga uzor u pisanju mi je Miodrag Bulatović, ona vječita ptica rugalica koju su progonili samo sa jednim ciljem – da joj unište krila.
Koja bi bila tvoja poruka mladimm umetnicima?
Moja poruka mladim umjetnicima bila bi da da budu svoji. Dosta je bilo loših kopija Bukovskog, Dučića, Rakića... Loša kopija dovodi do groteske. Bukovski je jedan i gomilanje vulgarnih riječi neće dovesti do toga da budemo kao on, Dučić je jedan i upotreba rime neće učiniti da budemo kao on... Svi pjesnici u svom genetskom kodu imaju nešto što ih razlikuje od ostalih, sigurna sam u to... Upravo zbog toga, ponavljam, moja poruka pjesnicima je ,,Budite svoji''. Pjesnik je veoma velika riječ da bismo tako lako sebe nazivali pjesnicima. Kada kažete da ste pjesnik/pjesnikinja sjetite se stihova svih onih naših velikana i zapitajte se da li su i vaši baš tolike umjetničke vrijednosti da sami sebe možete nazvati pjesnikom. Olako imenovanje toga ,,Ja sam pjesnik'', ,,On/a je pjesnik'' dovela je do toga da pjesnici u našem društvu budu negativno konotirani.
A đe ću ja noćas razapeti čergu
Hroničari neka upišu:
Lim
Decembra dvije hiljade desete
Bijaše s kraja u kraj!
Pa neko onda
Neka mu porekne
Sablasnu moć
Da pojede
Sopstvene potoke
Kao Sijerma
Svoju đecu!
Ali, svi sveti bili su
Moćni!
I sveti su
Što su blagorodni!
Lim
Decembra dvije hiljade desete
Bijaše s kraja u kraj!
S balkona sam isčekivala
Kad će njegova
Pitonska utroba
Svaljati
Slonovske stope
Starih i novih mostova
I strmoglaviti ih
Kroz kamene klisure!
Ne daj mi, Bože,
Takvog prizora,
Ni pomahnitalog Lima:
Malo mu sopstvenog korita,
No krenuo k brdima!
Pa neko onda neka kaže
Kako su njegove obale
Skrivališta ljubavnika
I sjetnih pjesama
Bosonogih pralja!
Neka neko pomene tada
Ljetnja skakala na Sinjavcu
Ili rafting kod Berana,
Neka se tada
Sakrije promrzla ptica
Ispod vrbovih grana!
Pomamno je hučao Lim
I odnio pola kuće
Ciganina Bajra.
Na ciganskom
Bespomoćno je psovala
Njegova žena Hajra
Držeći u naručju
Njihovo musavo
Gologuzo čedo:
Lime, manita vodo,
A đe ću ja noćas
Razapeti čergu
Pod mokrim
Nebeskim svodom?!
Neka te tvoj
Prevrtljivi bog
Na moju kuću
Ne svraća više!
I nemoj nikad
Nijedan pjesnik
Da te naziva
Svetom vodom!
Ljut je bio i domaćin Risto,
Sljuštio mu Lim
Sedam stogova sijena
I preplavio novu štalu,
Jedva je spasio rasne krave
I pustio ih niz mahalu.
Uvalio se Lim
I u Alijinu pekaru
Pa tri dana već hljeba nema
Ni za zlato, ni za paru.
A možda ni pekare
Više neće biti,
Ne može se opet
Od Lima sakriti.
Lim
Decembra dvije hiljade desete
Bijaše s kraja u kraj!
Tog ljeta gospodnjeg bijaše
Naročito ljut.
Možda su mu dosadili
Hvalospjevi,
Sterilna ljepota na papiru.
Uželio se Lim,
Sopstvenog života,
I ružnog,
I onog uz pjesničku liru.
Hroničari neka upišu:
Lim
Decembra dvije hiljade desete
Bijaše s kraja u kraj!
Ne daj mi, Bože,
Takvog prizora,
Ni pomahnitalog Lima:
Malo mu sopstvenog korita,
No krenuo bijaše
K brdima!
Za Artkum, Bojana Nemet
Comentários