Razgovor sa Draganom Кragulj o kroćenju stvaralačkih sila, tišini i njenoj dalekosežnosti, univerzalnosti svetla, pisanju...
Nekad to nešto bude posve drugačije?
Stih iz pjesme Jesenje muškatle više je konstatacija nego pitanje i u direktnoj je vezi s posmatranjem svijeta oko sebe i u sebi. Кada se ovako izvuče iz cjeline pjesme može se tumačiti na različite načine. Na prvi pogled neodređenost (nekad, nešto ) je čak iritantna, ali "drugačije" sve objašnjava. Upravo nam to "drugačije" pomaže da izađemo na kraj s tom stvaralačkom aždajom u sebi. Promjena perspektive, linije, tehnike, formata, možda učini da se iskažemo na pravi način, da to "nešto" bude upravo to što treba, da to "nekad" bude kada treba, a "drugačije" jedino moguće.
Dragana Kragulj, pesnikinja
Svaki zvuk osim šapata je preglasan?
Tišina uvijek prati sva važna dešavanja. Bar sekund prije haotične galame, buke i vike postoji ta tišina kao zgusnuti univerzum prije Velikog praska. Pjesma iz koje je uzet ovaj stih ima naslov Pjesma o šaputanju, a mogla se zvati i Muk, jer u njoj nema nikakvih zvukova, prisutno je tek usporeno kretanje vode i čovjeka. Upravo zbog te vode, koja sluša i pamti mora se šaputati. A i šapat se daleko čuje.
Svijet kroz poluzatvorene oči?
Кad učite da crtate, najbolje vidite šta ste uradili kada se odmaknete i pogledate urađeno kroz poluzatvorene oči. Tako isključite periferni vid, fokusirate se na srž i vidite sve greške i propuste. Upravo tako posmatram svijet, djelić po djelić, ne bih li u konačnici sagledala pravu sliku svega.
Uvijek u sebi nosim svijeće?
Novalis kaže da su u plamenu voštanice sve snage prirode aktivne. Zato u sebi nosim svjetlo za prošlo, sadašnje i buduće, za druge i za sebe. Ta vertikala s plamtećom glavicom traži mir, pogled, kontrolu, fokusiranost i čini komunikacijski kanal nekada s nekim, a nekada sa samim sobom. Upravo zato uvijek u sebi nosim svijeće...
Ništa ne mogu da izmislim?
Da se ne bih miješala u više zakone stvaranja, kamufliram put na kojem raspoređujem igrače (riječi) i modifikujem svoju realnost. Sve je podređeno igri, a da bi postali majstori igre moramo savladati sva pravila, osloboditi se svih stega i izdići igru iznad svega. Pisanje poezije je opasna igra, ali raspolaganje energijom napisanog je spasonosno.
Izvor: Poetikum