Ponekad mogu naići u vašim pesmama na neke reči i arhaizme za koje nisam siguran koje je njihovo pravo značenje. Da li mislite da jezik podneblja treba pripitomiti da bi se lakše i jasnije razumeo ili da upravo baš te reči daju ličnu kartu pisca?
Ne znam šta je gore, ostati gluh pred leksikom starine ili te starinske riječi nakardno smenjivati šupljikavim pojmovima današnjice. Tako se zapada u bezličnost jezika i neosobnost komunikacije. Da bismo se bolje razumjeli, u naše razgovore treba unijeti i koju iskru stare vatre. A kad se hoće, svaka se takva iskrica nađe u svim našim rječnicima. Sve su one tamo, za sreću. A pripitomljavanje jezika ne događa se u zatiranju drukčijih riječi, nego u ponovnom tumačenju starog blaga. Riječi ne treba zaboravljati, niti isključivati. Treba im se prepustiti, i opet im povjerovati.
Tamo gde se puno čita drukčijega štiva, lakše se pobjeđuju i predrasude o jezičkom čistnstvu. Naša skučenost u zatvorenost usmenosti isključuje nas iz sloboda koje podrazumjevaju različitost. U raznolikosti jezika same nas riječi vode do osjećaja naše lične slobode.
A kako je dosadno „govoriti“ jezikom jedinica i nula, kazuje kibernetika.
Tačan je to jezik i precizan, ali nije ljudski.
Šaban Šarenkapić, pesnik
U vašoj poeziji često se pominju otac, majka, deda, koliko detinjstvo zapravo determiniše jednog pisca?
U djetinjstvu se začne, zapati, duboko u duši, to biće nježno koje postane čovjek. Uz sve druge strogosti koje ga oblikuju, najvažnija je sloboda, koju ono osjeća, i ljubav, koju to biće u nastajanju dobija. To su dve najpreče strogosti koje valja uvijek uzimati u obzir. Jer iz njih nastaje sve. Kao što bez njih nestaje sve. Sloboda i ljubav determinišu neimara u osjećajima za dobro, lijepo, pravedno, nepravedno, ispravno ili neispravno, prije svih škola, prije velikih iskušenja.
Kao što su rekli za jednog staroga pisca, on ide s lupom po sobi i bilježi. A rekao bih, ja idem s lupom po sebi, i tražim riječi koje su ostale iza mojih bližnjih. Po tim riječima, bližnje i pamtim. Moji bližnji su moje riječi. One velike riječi, prave, od kojih se drhti ili šuti.
Svoju prvu zbirku pesama objavili ste već kao zreo čovek. Da li ste poeziju pisali i kao mladić i ako da zašto se niste ranije usudjivali obajviti je?
Isprva sam se trudio da napišem dramu, u mjestu koje tada nije imalo pozorište, a nekada ga je bilo. Otuda, mislim da i moja poezija puno duguje drami.
Vazda sam pisao samo poeziju, i samo sam dok sam studirao, objavio dvije priče, nagrađene na konkursima za studente. Prvu sam pjesmu objavio 1971, i dugo vremena objavljivao po časopisima širom Jugoslavije, i puno učestvovao na festivalima poezije.
Rano je rano objaviti knjigu. A, bogme, bilo je i teško objaviti je. A razloga za to kod mene, sijaset je. I dobro je što je zarana nisam štampao.
Kao pokretač više književnih magazina šta bi ste rekli da fali današnjim književnim magazinima i šta bi se moglo popraviti? Da li postoje jasni kriterijumi na osnovu kojih se autori biraju i objavljuju?
Prvo, i najvažnije, književnih je časopisa i novina nestalo. Kojih ima, rijetki su i na margini života. A bogomi, bilo je vrlo značajno za mladoga pisca objaviti makar jednu pjesmu u Delu, Savremeniku, Književnim novinama ili Književnoj reči.
Značajnije no danas objaviti cijelu knjigu.
Da li jedan pisac/pesnik treba biti društveno ili politički aktivan? Da li se nešto može doprineti tim angažmanom?
Zavisi od toga, ko u piscu čuči, društveni radnik ili neimar. Nema ništa loše u tome biti jedno i drugo, ako se čini dobro. Štetočinstvo ako se izvodi od strane pisca ili društvenog radnika, ne amnestira ih odgovornosti. Posebno neimara. Zato sam naročito gadljiv na stvaraoce koji prave kompromise sa zlom, koji zamagljuju sliku zla na nečijoj duši. Prosvetljavaju ga.
Vjerujem da prava i velika umjetnost najbolje pamti ovaj svijet. Iz toga pamćenja, nastaće svi drugi, i bolji svjetovi. A to nadilazi naum i samoga tvorca.
Koliko je ovo naše podneblje plodno za stvaraoca? Patnja podstiče?
Svako je podneblje dobro i nijedno nije dobro.
Patnja ni našta dobro ne podstiče, osim na osvetu, što najgora je vrsta paćenja. Patnja umjetnika je samo njegova, i ne pripada umjetnosti - on ju ne dijeli ni sa kim. On i kada pati, svoju patnju pretvara u ljepotu kojom daruje drugoga. Kao što patnju drugoga prima na sebe, da patniku olakša. Ovaj će svijet spasti samo poezija iz pera koje patnju prezire.
Ako je nešto dobro i nastalo iz patnje, opstaće potirući je. Kao istina.
Šta vas u književnosti nervira?
Najezda bestselera, šta god to značilo. Takvog je štiva bilo na kilo u vrijeme „vikend romana“ krčmljenih na trafikama i benzinskim pumpama.
Vaš savet mladom pesniku?
Mnogo sam pročitao tih savjeta. Svi su dobri, i svi su, manjkavi.
Svakako, jednom bit će i mladi pjesnici - stari. I neka se trude da to postanu što prije. U pisanju ne valja griješiti.
OČEVI RUKAVI
Nikad me dragi otac nije zagrlio
Strog kao bezrukost
Od kuće je
Odlazio uvijek s paltom
Prebačenom preko ramena
Prazni i pusti očevi rukavi
Mahali su crnoj zemlji
Vrišteći
Trčao sam
Pred njim do ukraj mahale
Barem da me rukavom dotakne
(1979-2021)
UTVRDITI POSTOJANJE
Bio sam dijete kad mi je
Umro djed -
Rasuo se
Po naninom krilu
Njegov izdah kao dim
Nisam znao šta je smrt
I čekao sam da mu
Pripalim cigaru -
Da utvrdim postojanje
Kao što duhan
U papir zamotan
Žudi da ga vatra obistini
(1980-2020)
SASMA LIČNO
Sjedim u boničkom sobiku
Uz staroga prijatelja
I sina mu
Mislim
Da priželjkuju isto -
Ja ne znam šta je crnje:
Biti otac što se
Ne opire
Ili sin koji bi
Umjesto roditelja
Da ispusti dušu a ne može
O slava
Smrtima koje
Posjete nas kad niko ne vidi
(2020)
Biografija
Pisac, pesnik i prozaist Šaban Šarenkapić rođen je 1956. godine u Novom Pazaru. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Osnivač je "Kulturnog centra DamaD", pokretač književnog časopisa Mak i magazina Has. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, živi u Novom Pazaru i Sarajevu.
Prvu knjigu poezije "Kućna nega" objavio je 1987. godine, nakon čega slijede knjige poezije "Učena voda" (1990.), "Imperija hleba" (1993.), "Zemna snaga" (1997.), "Stambolska sprema" (1997.), "Memorijalne ploče" (2002.), "Lirika manjinstva" (2005.), "Maternji geto" (2005.), "Izabrane pjesme" (2006.), "Zemna ostavština" (2007.), "Crvene kuće" (2014.) i "Kafkin kalfa" (2019.), za koju je dobio i nagradu BUKS-a “Sulejman Tabaković” za knjigu godine.
Napisao je prozna djela: "Bukvica" (2000.), "Pazarska trilogija" (2005.), "Mazija", za koju je 2009. godine dobio nagradu “Ćamil Sijarić”, i Kvartida (2020.).
Za Artkum, Kosta Kosovac