Govor igre ćutanja pesnikinje Marijane Maje Babović

Kakav je bio tvoj prvi kontakt sa svijetom književnosti? Sjećaš li se i, ukoliko da,

kako je nastala tvoja prva pjesma, odnosno kako je izgledalo tvoje prvo iskustvo u

književnom stvaranju?

Dobar dan, i prije svega hvala ti na pozivu za ovaj intervju. Dakle, pisanjem se bavim

još od najranijih dana. S tim što je za to znao mali broj ljudi oko mene. Aktivnije sam

počela da pišem nakon što mi se desio život, odmah po navršetku punoljetstva.

Ne mogu se sjetiti koja je pjesma bila baš prva napisana, ali u tim nekim ranim

godinama pisala sam o članovima porodice vjeri i nekim mojim gledištima na svijet

oko sebe iz tih malenih cipela. Nakon toga s nekih dvanaest godina napisala sam

čitavu jednu svesku u formi romana s nazivom ''Čežnja'' za svoju tetku Biljanu koja je

ljubitelj knjiga. Nekako sam težila da je iznenadim tako originalnim gestom i silno

željela da jednog dana među stotinama njenih knjiga bude i moja na polici. Nedavno

je došlo i do toga, hvala Bogu.

Marijana Maja Babović, pesnikinja

Možeš li nam reći postoji li nešto što bi naročito izdvojila, a što je uticalo na odluku

da se ozbiljnije baviš književnošću, odnosno da se oprobaš u stvaranju?

Kao što već rekoh, s osamnaest godina počela sam intenzivnije da pišem i da se

pojavljujem u časopisima, novinskim dodacima, na raznim portalima, međunarodnim

zbirkama poezije i slično. Možda je to prosto negdje moj način bunta ovovremenici,

bijeg od stvarnosti i ljudske nemilosrdnosti, pokatkad. Hartije su kadre istrpjeti sve.

Svakako, veliku ulogu u svemu tome imala je i smrt mog oca koja me je još dublje

pogurala u redove i između njih.

Nedavno je izašla tvoja prva zbirka poezije ''Igre ćutanja''. Zbog čega je zbirka dobila baš taj naslov i u čemu je njegova simbolika?

Tako je, 2020. godine sam učestvovala na konkursu koji su otvorili SNV i UKCG i

moj rukopis je odabran za štampanje. Zbirka je izašla u septembru prošle godine i

ovom prilikom bih se posebno zahvalila predsjedniku UKCG gospodinu Novici

Đuriću, predsjedniku SNV gospodinu Momčilu Vuksanoviću, mom recenzentu

gospodinu Draganu Koprivici, kao i svima koji su doprinijeli tome da ''Igre ćutanja''

ugledaju svjetlost dana.

Dugo sam razmišljala kako da joj dam ime, i na kraju sam je nazvala po prvom

ciklusu iz zbirke. Naziv simbolizuje prosto sve ono što ljudi stidljivo ili kukavički

oćute u ovom životu, a ja sam se poigravši se tim ćutnjama izvrištala o njima.

Čitajući pjesmu za pjesmom stičem utisak da svaka od njih nosi, na sebi svojstven

način, intimnu priču. Postoji li neka koju bi sama izdvojila i zbog čega?

Svaka pjesma nosi dio moje duše. Izdvojila bih pjesmu ''Tog dana kada me ne bude

ovdje'', jer sam je napisala inspirisana pričom jedne učenice, a moje čitateljke, o njenoj

profesorici koja me je voljela i čitala iz druge države u toku bolovanja od kancera, do

posljednjeg izdaha. Učenica joj je prepisivala moje pjesme u svesku a ona ih je čitala

što na časovima što kući, sama. Ostavila je oproštajno pismo u kom je tražila da se na

njenoj sahrani čitaju moje pjesme, što me je učinilo i najtužnijom i najponosnijom

istovremeno. I tada se i rodila ova pjesma, Antićevski, da pobijedi smrt stihom.

Budući da je primjetna i velika raznolikost tematike u tvojoj zbirci, možeš li nam reći

u kojoj od oblasti je tvoje stvaranje bilo najplodnije?

Da, u zbirci su zastupljene i rodoljubive i duhovne i ljubavne pjesme i balade, kako u

slobodnom stihu, tako i u rimama. Ipak, najviše sam se u balade presvlačila.

Čini se da je cjelokupna nastala društvena situacija u kojoj smo se svi našli, uticala na

različite oblasti našeg postojanja. Kako je karantin uticao na tebe kao mladog

umjetnika, koji zasigurno, još utire put svojem stvaranju?

Što se tiče koronavirusa i karantina, nisam mnogo razlike osjetila budući da sam

negdje uobičajeno povučen tip. Karantin sam iskoristila da se posvetim sebi, da

pročitam knjige koje sam odlagala za kasnije, da pogledam filmove sa porodicom, da

pišem i uživam u tišini. Ipak, kao i svi, volim slobodu i čekam da sve ovo prođe i

ponovo budu legalni zagrljaji uz kafe.

Za kraj, možda će naročito za tvoju publiku biti interesantan upravo tvoj kontakt sa

čitalačkom publikom. U tom smislu, možeš li nam reći koliko su mišljenja čitalaca

presudna za tvoje stvaranje?

Da, na instagramu sam poprilično aktivna i komuniciram sa čitaocima

svakodnevno. Naravno, tu je mnogo divnih riječi kako o mojoj poeziji, tako i o samoj

mojoj ličnosti i njihovom viđenju mene kroz sve to. Ipak, mislim da je stvaranje nešto

lično i nešto naše unutrašnje i nije vezano za mišljenja pojedinaca ili mase. To je ono

što nas zagolica i inspiriše i prosto mu damo način da oživi i prodiše kroz nas, nešto

što izvire iz naših duša, a onda se ljudi spontano kroz to i pronalaze. Divno je,

naravno, čuti divne riječi i imati podršku od kvalitetnog broja ljudi različitog uzrasta i

profesija. To umnogome motiviše, pogotovo ako si strog samokritičar, kao što sam ja,

ali nije presudno.

I za kraj pet pesama Marijane Maje Babović

Neko nam je podvalio smrt

Neko nam je podvalio smrt

dok smo se ludački smijali,

ispijali kafice

i sijali kao fenjeri u božićnoj noći.

Potkrale su se greške

a nismo ni stigli da ih uhvatimo

i zadavimo

prije negoli nanesu smetove,

orkane i oluje

u naše zatišje

gdje su ljubav i mir

alfa i omega

i proljeće cvjeta ispod jorgana

svakog godišnjeg doba.

Neko nam je zaklao Sunce

i krvave zrake poklonio na dar

nedošlim svatovima

da zakiti anđibulu i đevera

i novorođenče nerođeno

od nemajke i neoca.

Neko nam je podvalio smrt

dok smo se gurkali i namigivali,

igrali uno i fircik,

pjevali o ljubavi

i ćutali o pogledima

za koje su svi znali.

Začas je žuta kuća

sa bijelom ogradicom i psima

kao kula od karata

vjetrom oduvana

nemarno laktom gurnuta

popucala od mržnjotresa,

zapanjena od ideala i idile,

nadlukavila savršen plan

dok smo se usput voljeli

i jogunili.

Kô dlanom o dlan

dani se otkotrljali u godine,

a godine u ništa

nakon kojeg se ljudi ne znaju

a ljubav cvili zbog ljudske prostote,

nehumanosti,

praznine i srdnje.

Ljubav ne uguše grube riječi

već nepremostiva tišina

koja ruši mostove.

Na nadgrobnom spomeniku pisaće kratko -

Neko nam je podvalio smrt.

Majka

Majko, tvoja sam princeza, ali kraljica ti si.

Usne ti na molitve mirišu i zidovi brigama nažvrljani.

Ti dišeš za naše osmijehe i nikada umorna nisi.

Uz tebe su i svi kišni Suncem obojeni dani!

Majko, tvoja sam kćerka, al' čedo si u pjesmi sada

Koje dotjerujem riječima i oblačim u najljepši stih...

Sjećam se tvojih borbi dok si starila mlada

I život mi dala zato si zauvijek ispred svih.

Majko, ovo je zahvalnica tebi koja me kroz život vodiš.

I bivaš i prijatelj i majka i otac, i neko kom se divim....

I kada umrem zbog drugih ti me opet iznova rodiš

I pokažeš da uvijek imam razlog za koji živim.

Remek djelo

Ovo nije ljubav

već đavolje remek djelo

da razbaštini moje djetinje poglede

na svijet i život.

Da mi oduzme nade,

vjeru

i razumijevanje za tuđe padove

u mojim očima.

Kažem vam,

pravo đavolje remek djelo

da unakazi moju tršavost

i mlade godine kada se ljudi raduju

svemu što Boga slavi

a ja potunjeno ležim na sofi

i razmišljam -

Lijepo li je mrijeti pri ovom

što zovu životom.

Ovo nije pjesma,

ovo ti se ja svetim

za sve one izgubljene noći

u kojima sam zore dočekala jedva živa,

govoreći Bogu da nisi kriv ti

niti svi oni,

već žalibože,

ova mala, naivna ja

što se vječito nadmudruje s većim silama,

ni metar se ne pomičući,

dok pada drvlje i kamenje

i lomi kičmu,

i malene prste željne stiha,

i rumene jagodice

što govore o mojoj natprirodnoj snazi.

Ovo nije vapaj,

ovo ti prkosim

za svaku suzu,

za svako čekanje,

za nedočekivanja

i uneređena jutra

u kojima sam opipavala hladan jastuk,

tražeći osmijeh i milovanja,

tražeći sigurnost i ljubav,

i ne nalazeći ništa do mraza

u mjesecima

u kojima bi čovjek da iskoči iz kože

od vrućine,

a ja iskačem iz sebe, zbog tebe.

Ovo nije ispovijest,

ni pokajanje,

ni molitva.

Ovo nije bijes,

ogorčenje,

ni srditost.

Ovo je gore od svega toga,

jer ovo je ravnodušnost

prema tvojoj suzi,

bijegu i svejednoći.

Ovo je ćutnja na tvoje slovo.

Ovo je slovo o tvojoj ćutnji.

Ovo je časna riječ da volim sebe

i da me ovo remek djelo

nimalo nije uzdrmalo.

Zastupnik pred Bogom

Jedina si bila kap na žednoj šaci

što te kao biser od lopova paze.

Ovaj svijet vode sakati divljaci

sa rukama grubim što nikog ne maze.

Dokon u izgnanstvu i čišćenju sebe

od okrutnih ljudi i lukavih sila

shvatih da najviše od svih ljubljah tebe.

Tebe koja jedina prijatelj si bila.

Nesmotren pred sobom, napisah ti rime

skamenjen pri mišlju da si već spoznala

kako milozvučno šapućem to ime

koje ti je majka po rođenju dala.

Jedina si bila zastupnik pred Bogom,

dok su me klevetom osudom i psovkom

blatili pred svijetom, al ne i pred tobom

što sa zlom ratuješ vjerom i olovkom.

I kada sam sebi ljuti krvnik bio,

ti me nikad nisi nerazumu dala.

Rane si čistila dok sam krvav bio -

Samo tebi, ženo, za sve kažem - hvala!

Jedina si bila spokoj nespokoja

težnja da se ljubav uvijek većom budi.

Sada shvatam ti si uistinu moja

svi ostali, to su samo tuđi ljudi.

Ako se išta pitam

Ako se išta pitam

(a pitam)

želim da živim srećno

i da dolivam vino

u polu-punoj čaši

i da dolivam ulje na vatru

kada promrmljaju

da sam bogzna kakva žena,

i da ispružim noge na tabure

i srednji prst u vazduh,

dok gustiram život mirno

uz gutljaje uživanja i strasti.

Ako se išta pitam

(a pitam)

jer ipak sam vlasnica

ovo malo sakate duše,

izraženih jagodica

i zbirke za zabrinute i uvele,

želim da budem košmar

svih radoznalkovića koji tvrde

da mojim raspoloženjem gospodare oni.

Neka me malo vide u meni,

tek da znaju s kim imaju posla,

dok likuju kako sam se izgubila

tražeći njih izgubljene i zajedljive,

izdinstane i iskrčkane

u sopstvenim loncima nevjere.

Ako se išta pitam

(a pitam)

biram da budem van svih mjera,

okvira,

moranja,

želja i htijenja.

Nijesam zlatna ribica

ni svemoćni mađioničar

što jednim pucketanjem prstića

za tili čas izvuče zeca iz šešira.

Biram da hodam svojim tempom

i za svojim ciljem.

Neka mimo mene prohuji

sve što me se ne tiče

i od čega neću imati radosti.

U ovom životu zanima me samo ljubav,

ako se išta pitam

(a pitam).

Za Artkum, Sara Petrović