Šarl Bodler nije bio samo pjesnik nego i odličan poznavalac i kritičar umjetosti. Pisao je o muzici, književnosti i slikarstvu. U svojim esejima, za razliku od ostalih kritičara, on teži da pokaže ono što je vrijedno i pozitivno u autorovom djelu. Divio se proslavljenom njemačkom kompozitoru Rihardu Vagneru i hrabro je stao u njegovu odbranu kada su ga kritičari opkolili sa svih strana. Naime, neobrazovana publika je kritikovala izvođenje opere Tanhojzer. Kako Bodler kaže u pismu kompozitoru, Vagner nije prvi koga brani i sramota ga je što pripada toj naciji koja odbacuje takav talenat i želi da se izdvoji od tih, kako ih on naziva, imbecila. Budući da je i njegova poezija naišla na kritiku licemjerne publike, Bodler je pronašao još jednu vezu između sebe i Vagnera.
Bodler, kao jedan hipersenzibilan umjetnik, već je na prvo slušanje osjetio povezanost između Vagnerovih kompozicija i svoje poezije, odnosno između kompozitorovog i sopstvenog genija. Iako je imao predrasude, Bodlera je potpuno očarala Vagnerova muzika, činilo mu se kao da ju je on sam komponovao. Za njega je to prosto bilo jedno transcedentno iskustvo koje se događa i nama, “običnoj publici”, kada se pronađemo u određenoj pjesmi, kompoziciji ili književnom djelu. Ovo osjećanje možemo da opišemo kao stvaranje senzacije da nas povezuje jedna emocija i jedna misao, osjećaj da tamo postoji neko ko nas razumije. Pjesnik Vagnerovu muziku doživljava kao harmoniju u prirodi u kojoj se ogleda strast jednog čovjeka, odnosno umjetnika. Upravo u pjesmi Veze (Correspodances, 1857) vidimo povezanost Bodlera i Vagnera. Tema djela je priroda i njen smisao, čovjekovo sagledavanje svijeta koji ga okružuje i doživljavanje prirode koja je majka svih ljudi. Upravo Bodler je izabrao univerzalnu temu, koja je prva, ona koja zaokuplja čovjeka od samog postanka- zamišljenost nad svijetom koji ga okružuje. On je predstavlja kao jedan univerzalni hram gdje čovjek nalazi smiraj, okružen simbolima koji ga čuvaju. Svako od nas korača kroz to prostranstvo i tumači simbole na sopstveni način. To je onaj prostor koji pjesnik daje čiatocu kako bi sam protumačio djelo što ga čini učesnikom u procesu stvaranja. Ovo djelu daje još veću ljepotu jer je ono za svakog od nas drugačije i neponovljivo.
Šarl Bodler
Pjesma Correspodances je osnov simbolističke poezije koja prikazuje stvarnosti do koje se ne može doći ni čulima ni razumom. Razlika između inteligencije i onog natprirodnog u čovjeku- intuicije i pojam životne energije. U pjesmi prikazan je drugačiji pogled na vidljivi svijet, svijet koji je sazdan od zvuka, boja. Baš kao što se kod Remboa samoglasnici prelivaju u boje (Voyelles - Samoglasnici, 1883), u Bodlerovoj poeziji miješaju se zvuci, mirisi, boje i oblici i sve stvara potpuni doživljaj koji on želi da prenese čitaocu.
Priroda je hram gde mutne reči sleću
Sa stubova živih ponekad, a dole
ko kroz šumu ide čovek kroz simbole
što ga putem prisnim pogledima sreću.
Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svetlost, boje,
mirisi i zvuci razgovore vode.
Neki su mirisi ko put dečja sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
– drugi iskvareni, pobednički, teži,
što u beskraj šire prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji peva zanos čula nam i duha.
Veze, Šarl Bodler (preveo: Ivan V. Lalić)
U svojoj drugoj pjesmi Muzika (la Musique, 1857) Bodler ovu umjestnost poredi sa vodom koja se mijenja i harmonično teče, ona ga uzima kao more, zajedno sa pjesnikom osjećamo ljepotu muzike i ona nam prosto struji tijelom kao najveća strast, krije nas u noći. Ona je savršeno skladna. Možemo je čuti, vidjeti i dodirnuti, doživljavamo pravu sinestezija čula. Bodler izborom riječi izvanredno prenosi svoju emociju i osjećamo vibraciju muzike koja se miješa sa morem i vjetrom, koja diže oluju u našem biću. Ona nas tješi i štiti, ona je svuda. Bodler nas svojom poezijom vodi u jedan novi svijet. To je upravo ono osjećanje koje opisuje prilikom slušanja Vagnera, muzika koja podsjeća na dizanje vazduha iznad uzburkanog mora.
Pjesnik osjeća svoj stih, svoju misao u njoj, oni se stapaju i postaju jedno. Ta muzika je jedno više osjećanje, nešto što prevazilazi ovozemaljsko. Ona nas nosi kao voda i tjera nas na ples.
Ričard Vagner
U muzici, kao i u pisanoj riječi pronalazimo jedan prazan prostor, prostor koji autor namjerno ostavlja kako bi ga svako od nas popunio za sebe. Ljepota umjetnosti koja je za svakog od nas nešto posebno i neponovljivo.
Muzika me često ponese k’o more!
K blijedoj zvijezdi
Pod stropom od magle, ili kroz prostore
Eterske – ja jezdim.
Izbačenih grudi i pluća nadutih
Kao jedro moćno,
Penjem se na leđa talasa zgrnutih
Pod koprenom noćnom.
Strasti broda koji stradava – u meni
Vibriraju jezno;
Dobri vjetar, bura i grčevi njeni
Njišu me nad bezdnom.
Drugi put: maina, zrcalo bez kraja
Mojega očaja.
Muzika, Šarl Bodler
Muzika u pjesmi Mačka (le Chat, 1857)
Bodler je svoju najdražu životinju, mačku, predstavio kroz muziku. Njeno mjaukanje u pjesniku izaziva jedno posebno osjećanje, ono je muzika za njegovo srce. Ona mu čarolijom dušu truje. U isto vrijeme, ona ga ko meleman napitak poji. Mačka je zjedno posebno, skoro pa nepojmljivo biće koje kao da nije sa ovoga svijeta. Ona savršeno odgovara pjesnikovom osjećanju i poeziji. Ona je nebesna, nepojamna. Njen glas je tanani instrument koji ima moć da razgali dušu pjesnika, gudalo što tiče najtreptaviju strunu srca. To je skoro nestvaran zvuk, iznad naših čula a ipak tako nam blizak. U cijeloj pjesmi zapravo možemo čuti mačku kao da je pored nas i kao das mo mi na mjestu pjesnika koji je miluje i sluša njeno predenje. To je potpuna sinestezija zvuka, slike i osjećanja. Bodler muzikalnost postiže tonom i izborom riječi, pokretima mačke, ona se kreće polako da bi nam na kraju bila veoma blizu, kao muzička kompozicija koja postepeno pojačava svoj intenzitet da bi na kraju dostigla potpun mir i sklad.
Po mome mozgu ide lako,
ko po svom stanu, jedna mila
mačka, i pitoma i čila.
Kad maukne, to čini tako
tanano da se jedva čuje;
al’ vazda, mazno il’ žestoko,
glasi se puno i duboko,
čarolijom mi dušu truje.
Taj glas rominja bićem mojim,
najtamniju dubinu pali,
ko blagoglasan stih me gali,
ko meleman napitak poji.
Svim zanosima raspolaže,
najsvirepija zla zaleči;
nisu potrebne njemu reči
da i najveće stvari kaže.
Ne, nema gudala što tiče
najtreperaviju strunu srca,
od koga ono tako grca,
od koga tako carski kliče,
ko što je tvoj glas, nepojamna
mačko nebesna, lepa tajno,
ti što ko anđeo si trajno
skladna i nežna i omamna!
Mačka I, Šarl Bodler (preveo: Nikola Bertolino)
Na kraju, možemo da uočimo da i kod Bodlera i kod Vagnera pronalazimo jednu predanost svom djelu i umjestnosti, strast koja pokreće autora da stvara. Pjesnik je bio veliki poštovalac kompozitora i njegovog djela i u njemu je pronašao odraz svoje poezije i duše. Kako Bodler sam kaže, Vagnerova muzika mu je pomogla da se vrati sebi, ona je ta koju je zazivao u teškim trenucima. Koliko god mnogi kritičari svrstavali Bodlerovu poeziju u mračnu i depresivnu, on nam nudi pogled u jedan novi svijet, nudi nam poziv na putovanje u ideal. To je jedan svijet u koji nas samo umjetnost može odvesti. Bodler je poznavao alhemiju bola i kako da nam prenese svoje emocije i nadu kako bi ona i dan-danas živjela. On živi dok god živi njegova poezija i mi koji mu svakim novim čitanjem otvaramo svoje srce. Bio je veliki pjesnik i veliki čovjek, koji je imao osjećanja za druge, za ljude i životinje. Bodler je jedan od rijetkih pjesnika koji je uspio da od zla napravi cvijeće.
Nataša Lujić Nović