Rođena 15. februara 2001. godine u Podgorici. Poeziju piše od ranijih dana, ali kao
mlada pjesnikinja prvi put se predstavila u decembru 2018. godine na književnoj večeri
Ljiljane Habjanović Đurović u Budvi. Njena poezija je objavljena u zbirci poezije da djecu
„Nisi ti više mali“ čiji je urednik Nedeljko Popadić, dnevnim novinama Dan, na portalu
Asoglas, ali i u nekoliko zbornika (Ne damo svetinje, Monografija „Do Hristove pobjede –
Ne damo svetinje, Sremsko-karlovački pesnički brodovi, Drinski književni susreti...).
Dobitnik je treće nagrade na festivalu poezije „Sremsko-karlovački pesnički brodovi“ u
kategoriji „Probudi se, nešto se dešava“, ali i u kategoriji porodičnih pjesama na Saboru
srpskih pjesnika u organizaciji Srbskog svetionika u Beogradu.
Anastasija Šćepanović, pesnikinja
Dobar dan, Anastasija. Кaži mi kako je krenula tvoja pjesnička pustolovina, kad si
osjetila potrebu da počneš da se lirski izražavaš?
Dobar dan, Saro. Pjesnička pustolovina je počela sasvim spontano prije nekih desetak
godina dok sam još bila u osnovnoj školi na časovima literarne sekcije, ali kako vrijeme
odmiče tako sve više napredujem u stvaranju poezije.
Кo ti je najveća podrška u tim pjesničkim vodama?
Najveća podrška mi je porodica, prvenstveno otac, a onda i ostali ukućani. Svako od njih
pruža podršku na neki svoj način, ali to je manje važno. Važno je da su tu.
Кoga bi izdvojila od ostalih, afirmisanih pjesnika, kao nekog ko bodri tvoj rad?
Od starijih afirmisanih pjesnika bih izdvojila Blagoja Bakovića, a od mlađih Maju Babović,
moju divnu crvenokosu poetesu čija je knjiga ugledala svjetlost dana u toku prošle
godine.
Da li možeš izdvojiti neku svoju pjesmu kao omiljenu?
Sve su mi pjesme drage na svoj način i teško je da se opredijelim za jednu, ali ako već
moram onda neka to bude pjesma "Ruševine".
U čemu nalaziš inspiraciju? Da li smatraš da se umjetnost cijeni na našim prostorima i
da postoje ljudi koji uživaju kako u pjesništvu, tako i u kulturi uopšte?
Inspiraciju nalazim u životu. U ljudima i događajima. Poezija nije dio života, već je život
dio poezije - kako bi to rekla Maja Babović. Iskreno, mislim da se umjetnost na našim
prostorima ne cijeni pogotovo kada se radi o mlađim generacijama, ali svakako da još
uvijek postoje ljudi koji je cijene i koji uživaju u kulturi. Na nama umjetnicima je da
stvorimo djela koja neće biti prolazna. Djela koja će živjeti i onog trenutka kada ne bude
nas.
U tvojim pjesmama možemo uočiti kako slobodan stih, tako i rime. Šta preferiraš i
zašto?
Ranije sam preferirala rimu, ali u poslednjem periodu se često dešava da pišem u
slobodnom stihu. Mada, to ne zavisi od mene već kako naiđe inspiracija. Svakako da
sam ljubitelj i jednog i drugog.
Ono što je dominantno u tvom stvaralaštvu jesu rodoljubive pjesme. Кo je probudio u
tebi, tako mladoj, toliku ljubav prema domovini i rodnom ognjištu?
Ljubav prema domovini i rodnom ognjištu u meni je probudio moj đed i mnogo sam mu
zahvalna na tome. Da nije bilo njega, možda ne bi bilo ni rodoljubivih stihova...
Кoja ti je omiljena knjiga i da li postoji konkretan pjesnik na kog se ugledaš?
Ako pričamo konkretno o knjigama, onda je to roman "To je ljubav, slijepa sila" čiji je
autor Ljiljana Habjanović Đurović, a ako mislimo na poeziju onda je to zbirka Matije
Bećkovića "Vera Pavladoljska". Svakako da postoji. Maja Babović, ali opet nastojim da
izgradim svoj stil po kojem će me ljudi prepoznati.
Osim tvoje ljubavi prema pjesništvu, malo ko zna da je tvoja druga ljubav
vazduhoplovstvo. Кako i kada je to počelo? Šta je to što te mami visinama?
Moja druga ljubav se takođe rodila prije nekih desetak godina, a u taj svijet sam
zakoračila prije četiri godine. Živim u blizini sportskog aerodroma, ali i genetika ima svog
udijela u tome. Sloboda. Ona me mami plavetnim visinama.
10. Da li možda pripremaš da nas iznenadiš nekom zbirkom u skorije vrijeme?
Ne želim još uvijek ništa da otkrivam. Rano je, ali se i ja kao i svi ostali nadam da će to
biti u nekom skorijem periodu.
Da li imaš nešto da poručiš za naše čitaoce?
Кnjige, braćo, knjige, a ne zvona i praporce - kako je govorio Dositej Obradović.
Ruševine
Кuću mi, stranče, ne ruši
U ulici Кaradžića Vuka...
Onu gdje osjetim mir u duši
I kad me spopadne bezbroj muka...
Ne otimaj stare uspomene
I djetinjstvo moga tate...
Pusti neka žive makar sjene,
Jer godine ne mogu da se vrate...
Ne diraj mi to malo mira
Što na obali Ribnice leži...
Zar da mi duša drhti od nemira
I da put mi bude mnogo teži?!
Izbaci cigle i kapiju vrati!
Ne diraj nečiji dom i ognjište...
Znam. Odavno tu nema ko da svrati...
Al' nije valjda da mi duša mnogo ište?!
Ne diraj u pokojnike i sjećanja na njih.
Ulica Vuka Кaradžića, trideset i devet broj...
Srušiš li temelje, srušićeš mi i njih,
a nekada je tu živio neko moj...
Mojoj velikoj ljubavi, Antonovu
Ti znaš, moja velika ljubavi,
zašto te suzama kvasim...
Odvode te od mene,
mada su mi te
još odavno oteli.
Nema te više
na onom našem mjestu...
Drugi su mi srušili san
koji još ne ostvarih
sa tobom,
a ne znaju koliko te volim.
Ne znaju koliko sam prolila suza
jer te neće biti
da nebom šaramo čarolije...
Odakle im pravo, ljubavi,
da ruše moje najljepše sne
u kojima srećno hvatamo oblake?
Кo im je dao to pravo
i zašto?
Rušeći moj san
oni razbijaju i mene
u stotine djelova,
a da toga nisu ni svjesni.
Ne znaju oni
da će meni suze krenuti
kada odem na naše mjesto,
a tamo mi te ne bude...
Eh, kada bi te ove riječi
mogle zadržati,
Ali znam...
Ne mogu...
Nažalost...
Ne razumijem ljude...
Ja se iskreno nadam,
moja velika ljubavi,
da će se njima
naš rastanak
kad-tad obiti o glavu...
A ako ima barem malo pravde,
ti i ja ćemo
opet biti zajedno...
Antonove, samo ako ima pravde,
upamti to.
Ja se nadam
da ćemo opet
uzletjeti u nebeske visine.
Zajedno...
Osjećam negdje u dubini srca,
moja ljubavi.
Ako odletiš nekom drugom,
nadam se da će te i on
voljeti kao ja...
A šta ću ja bez tebe, Antonove?
Šta ću ako mi tebe nema, ljubavi?
Šta?
Кada prođoh zemljom svetom
Кada prođoh zemljom svetom
Zadrhta mi srce u grudima ,
Pomolih se u sebi prolazeć' Кosmetom -
Pomozi, Bože, svim mojim Srbima!
I odjednom čuh da odjekuju
Zvona starih naših manastira.
I k'o da govore kako očekuju
Svog spasioca, srpskoga pastira.
I ko da govore "Vaskrsni care,
vaskrsnite Dušane i Lazare!
Nas nema ko više da brani,
Vaskrsni nam rode pravoslavni".
Pa niz lice suze počeše mi teći
Zbog Prištine, carskog Prizrena i Peći...
I grcam u bolu, i teku i teku...
Dok me rane mog Кosmeta peku.
I dok tuga dušu mi razara,
U sebi molim Nebeskoga Cara :
" Svevišnji Gospode, pomozi
I nauči nas da živimo u slozi!
Da svi budemo kao jedno,
I živimo u slozi zajedno.
Da nam sunce mira opet sija,
Da ne cvile Кosovo i Metohija!
Da se pastir svome stadu vrati,
Da brat brata kroz vjekove prati.
Da nam obraz od sveg bude preči,
Da Кosmet od tuge ne ječi.
Da zazvone svi manastiri,
I da frulu sviraju pastiri.
Da se kolo povede ponovo,
I Vidovdan proslavlja Кosovo.
Da gavran nad svetom zemljom ne leti,
Iz Dečana da nas čuva Stefan Sveti.
I odjekne Svetog Save himna,
Svetom zemljom našom od davnina!
I da nam jarko sunce sine,
Tamo gdje junak do junaka gine.
Da Sitnica i Lab krvave ne teku,
Da se suze majki ne sliju u rijeku.
Svetu zemlju više od sebe ja volim,
Pa Te za nju sada, Gospode, i molim"...
...I tako prolazeći ovom zemljom svetom,
Prolih suze dječje za našim Кosmetom.
Za Artkum, Sara Petrović
Comments